Proza o patnji

Zahvaljujući zagrebačkoj izdavačkoj kući Ibis grafika i urednici Saši Krnic, ali ponajviše Krešimiru Krnicu, predavaču na Katedri za indologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji je preveo knjigu Preko granica, u prilici smo zaroniti u pripovjedački svijet Saadata Hasana Manta. Riječ je o jednom od najvažnijih pisaca 20. stoljeća koji su stvarali na urdskom jeziku, inače slabo u nas prijevodima zastupljenu, iako su na tom jeziku pisali brojni indijski književnici.

Svoj kratak život (1912–1955) Saadat Hasan Manto započeo je u mjestu Samrala, nadomak Ludhiane, središta jedne pokrajine indijske savezne države Pandžab. Od rane dobi buntovan, bio je nesklon nastaviti obiteljsku tradiciju odvjetničke karijere, već se želio posvetiti književnosti, pa rano napušta roditeljski dom, primoran samostalno se skrbiti za sebe. Pritisnut neimaštinom, radi za različite novine, uređuje časopise, piše dijaloge za filmove, stalno iščitavajući klasike svjetske književnosti, od kojih neke i prevodi na urdski (Victor Hugo, Oscar Wilde). Istovremeno piše vlastitu prozu, a prvu od ukupnih dvadeset knjiga autorskih priča objavljuje 1935. Za svog kratkog vijeka (okončana u 43. godini zbog posljedica alkoholizma) napisao je više od 250 pripovjedaka te velik broj radiodrama, a velik doprinos ostavio je u indijskoj kinematografiji pišući dijaloge i scenarije za nebrojene filmove. Revalorizaciju i interes šire javnosti književna ostavština Saadata Hasana Manta doživljava u posljednjih dvadesetak godina, prepoznata kao iznimno svježa te tematski i oblikovno aktualna, iako je riječ o prozama napisanim između 1933. i 1955. Prijevode na brojne svjetske jezike popratila je i posthumna dodjela najvišega pakistanskog civilnog priznanja Nišan-i-imtiaz (Red izvrsnosti), što ga dobivaju pakistanski državljani za izniman doprinos državi i njezinoj prepoznatljivosti u svijetu, na stogodišnjicu njegova rođenja 2012, kao konačna službena potvrda njegove književne veličine.

Knjiga Preko granica donosi četrnaest pripovijedaka koje pružaju zoran uvid u tematiku kojom se Manto bavio i način na koji je prozu oblikovao. A i tematski i formom njegove se priče pokazuju suvremenima, svježima, univerzalnima. Iako piše funkcionalnim, jednostavnim stilom Manto priče često složenije strukturira. Primjer toga je priča Radna dozvola, u kojoj lik koji se od početka doima glavnim ubrzo napušta poprište zbivanja (život) da bi ulogu protagonista preuzela njegova udovica. Pri usložnjavanju priča nerijetko se služi očuđavanjem, i to najčešće kad su akteri besprizorni, marginalizirani pojedinci s ruba i dna društva (pljačkaši, prostitutke, kockari). Pritom naturalizmu socijalne atmosfere života potlačenih kontrapunktira elemente bajkovitosti, postižući tako snažniji stupanj empatije, tim više što se nesreća na koju su ljudi osuđeni često nadaje posljedicom društvene nepravde ili pak predrasude, čega je također dobar primjer priča Radna dozvola.

Apsurdi rata

Najdirljivija priča jest Posljedni prijavak, snažna antiratna priča koja govori o apsurdnoj situaciji Kašmirskog rata, kada se na različitim stranama nišana nađu donedavni suseljani i nekadašnji suborci, primorani pucati jedni na druge, a do jučer su živjeli kao susjedi, sjedili zajedno u istom razredu, a u prošlom su se ratu borili na istoj strani. I priča Titvalski pas tematizira rat uz ponovno naglašavanje njegove besmislenosti, kroz motiv prirode koja se usprkos ratu i dalje obnavlja, buja i cvjeta, a nastavit će tako i dalje i ako se mahniti ljudi međusobno pobiju i potpuno istrijebe. U svrhu isticanja apsurdnosti rata i vjerske podijeljenosti Indije Manto u priču uvodi psa koji luta bojišnicom između pakistanskih i indijskih položaja te, zatečen raspolućenošću zemlje i on kao da je primoran izabrati stranu i odlučiti se je li Indijac ili Pakistanac, da bi na koncu, zbog neodlučnosti, tragično stradao, „ustrijeljen kao pas“.

Unatoč humornosti i satiričnome tonu i ova, kao i gotovo sve u knjizi okupljene priče, okončava nesretnim krajem – nepravdom, smrću, poniženjem ili pak naznakom nastavka okolnosti nepovoljnih za protagoniste. Stoga se u svojoj ukupnosti Mantove priče mogu smatrati pesimističnima, što je posebno uočljivo usredotočimo li se na ženske likove. One naime, kao npr. u pričama Mozel i Radna dozvola, unatoč hrabrosti i beskompromisnoj ustrajnosti na samosvojnosti i samostalnosti na kraju redovito bivaju žrtvama društvene nepravde i nesretnog obrata sudbine. Junakinje obiju spomenutih priča onemogućene su u ostvarenju sebstva koje bi bilo apartno u odnosu na uobičajenu matricu ponašanja, čime autor ističe podređen položaj žene u indijskom i pakistanskom društvu s početka 20. stoljeća, ali i nesklonost zajednice prihvaćanju životnih obrazaca koji izlaze izvan okvira nametnutih vjerom i tradicijom.

Ženska seksualnost

Manto žene redovito prikazuje kao snažne osobe sa stavom, osobe koje znaju što žele i svim snagama nastoje svoja htijenja ostvariti, ali ih u tome sprečavaju društvo, vjera, predrasude, konvencije. U više slučajeva Manto piše i o ženama koje manipuliraju muškarcima, a u svrhu ostvarenja svojih ciljeva služe se seksualnom privlačnošću, pa je autor zbog karnalnosti pojedinih narativa izazvao bijes i zgražanje dušebrižnika te sudske tužbe za neprimjerenost i opscenost (npr. scena žene koja vodi ljubav s ljubavnikom pored mrtva tijela supruga kojega je nedugo prije usmrtila, iz priče Šehadet da izgovorim).

Iako egzotično ambijentirane, u vrijeme i prostore iskustveno strane današnjem zapadnjačkom čitatelju, Mantove priče ipak su posve razumljive jer se bave univerzalnim temama ljubavi, smrti, socijalne nejednakosti, rata, tegobnosti preživljavanja u uvjetima neimaštine i nezaposlenosti. Saadat Hasan Manto najplodniji je i najvažniji kratkopričaš indijskoga potkontinenta prve polovice 20. stoljeća, autor koji se nije libio upozoriti na nepravde i pisanjem se borio protiv podijeljenosti indijskoga društva, u svojim pričama duboko zadirući u prirodu čovjeka, kojega prikazuje kao grešno, krhko i ranjivo, ali i hrabro i ustrajno, različitim nepravdama i tegobama izloženo biće.